Ulomci iz romana „Dvije crte plavo“
PITANJA
Najprije sam mislila da mi kasni. Znala sam da mi ne može kasniti jer ciklusi su mi bili uredni. Svakih 28 dana. Točno, ko po špagici. Onda sam počela paničariti. I sumanuto trčati na zahod. Svako malo provjeravala sam trag na gaćicama. Samo kap krvi... samo kapljica... jedna kapljica!
Haloooo! Tražim li previše?
****
- Mooolim te... molim te... nemoj da poplavi... molim te, učinit ću sve... sve... samo da... – pokušavam se usredotočiti na disanje, ruke drhte, bol se oblikuje u trbuhu. Pokušavam ne razmišljati o onom što će uslijediti, ako...
- Ali ne, ne smije poplaviti. Neću plavo, mrzim plavooo...
Neizvjesnost prokletih minuta rasteže se poput stare kaugume. Stišćem ruke u dubokoj frustraciji, stišćem i onu prokletu bijelu spravicu, stišćem oči jer bojim se pogledati.
- Otvaraj oči, glupačo! U uputama piše pet do deset sekundi, a tebi je guzica već dobrih dvadeset minuta zalijepljena za školjku. Ali ne mogu. Ne još.... nemam snage suočiti se s presudom. Mučnina provaljuje iz dubine.
Mučnina.
Jedan od prvih simptoma koji zvoni na uzbunu. Bljujem svako jutro. No dobro, to ne mora nužno značiti ono najgore. Ne, nikako. Možda sam samo malo pokvarila želudac? Možda su to prvi znakovi gastritisa? Od živciranja, naravno. Ali zašto onda ne podnosim miris kave, parfema, cigareta...?
- A možda si samo mentalno neuravnotežena, glupačo, idiotkinjo, pa ne vidiš ono kaj je tak očito? Napumpana si... napumpana... Hajde. otvori više te svoje buljave oči... – glas su glavi vrišti. Moram ga zatući.
Progutam knedlu veličine košarkaške lopte i duboko uzdahnem.
Vrijeme je.
PLAVO, DVIJE CRTE PLAVO!
Potoci užasa slijevaju mi se niz kičmu, oči se šire i šire... utapam se u plavetnilu. BIG BLUE na fucking kvadrat.
Tresem se, luđački, kao da sam priključena u utičnicu visokovoltažnog napona. Konačno je. Nema zabune.
Kontrolni prozorčić jasno pokazuje. Dvije crte. Dvije crte.. dvije crte plavo.
- Upute, di su vražje upute? – paničarim.
Na autoputu histerije odavno sam prekoračila dopuštenu brzinu. Ali oprez je majka mudrosti. Tako kaže moja mila bakica. Ziher sam u ovom ludilu nešto pogrešno pročitala, skužila. Moždane ovojnice pregore kad su izložene stresu. A ovo je jedan od takvih, prokleto i živopisno podebljanih. Fakat sam pod luđačkim stresom posljednja dva tjedna. I svašta mi pada na pamet. Kao i debilana koju sam si, naravno, umislila.
Ja da sam u drugom stanju, ha? Pa nisam valjda takav baksuz?
Zubi mi cvokoću kao kastanjete dok drhtavim prstima posežem za uputama. Iako znam već svaku riječ, čitam. Napeto.
Prelijećem po rečenicama, tražim ono što se zove „rupa“ u zakonu. Nešto što će me spasiti, što će potvrditi da ove dvije vražje crte ne moraju značiti... ne moraju značiti ono najgore.
Najjednostavniji način utvrđivanja trudnoće jest korištenje kućnog testa na trudnoću. Njime se trudnoća može dokazati već od prvog dana izostanka mjesečnice.
Međutim, da bi rezultati bili pouzdaniji, preporučuje ga se rabiti tek od trećeg dana izostanka mjesečnice. Ako u urinu postoji HCG, tada se na prozorčiću nakon određenog broja minuta (ovisno o testu) pojavi jasna linija u boji koja potvrđuje trudnoću...
I pojavila se. Jasna linija. Ne, nije bilo zabune.
Sve što sam željela bilo je da stvarnost koja me tako okrutno šćepala nestane. Ali nije. Poput podmuklog kradljivca otela je i onu posljednju iluziju da je ovo možda obična zabuna. Poraz je ono što potpisujem.
NOĆNE MORE
Svake noći sanjala sam isti san. Njegove usne, njegove oči. Poljupce. I mračnu silu koja mi se unosi u lice.
Ognjenovo lice izobličuje se, oči su mu zle i crvene kao krv. Njegove usne sipaju kišu otrovnih strelica koje gađaju ravno u mene. Boli me. Onda su se pojavile bebe. Mala djeca koja vrište, batrgaju se, mahnito pomiču ruke, noge...
Slike su žive i vrte se kao na nekom ludom vrtuljku, a njegov glas, iz tame, zaziva moje ime.
– Vita, Vita...
Kao kruške, novorođenčad pada s neba. Poput malih crvuljaka gmižu po podu prema meni. Malim kandžama grabe i posežu prema meni. Hvataju me. Hoće se popeti na mene, ježim se. Trčim kao luda, ali oni me proganjaju.
Budim se u znoju, grozomornih misli. Uplakana i prestravljena. Pokušavam ujednačiti dah. Tresem se pod debelom plahtom. Spavaćica mi je natopljena znojem, posteljina izgužvana.
****
Nakon ovakvih noćnih mora teško dolazim k sebi.
Osjećam silnu iscrpljenost, kao da danima nisam spavala, i bol u mišićima. Pogledam na sat. Budilica je namještena na sedam. Škola, test iz matiše. Moram i kemiju odgovarati. Nakupilo se sranja u školi. Zaostataka. Lektira. Sartrovu 'Mučninu', ne trebam ni čitati, osjećam je svaki dan.
Nemam snage pomaknuti se kamoli obući se i otići do škole. Staroj više ne mogu prodavati priče o crijevnoj virozi. Teškom mukom oteturam do kuhinje i popijem malo vode. Ruke mi drhte kao da sam u poodmakloj fazi stričeka Parkinsa. Prolijevam vodu dok prinosim čašu ispucalim usnama. Grlo me boli, glava puca, u trbuhu muka. Kao da sam se predozirala šećernom vatom, kiselim zeljem i pokvarenim ćevapima, a onda vrtjela na vrtuljku smrti. Jutra su najgora.
Rigoletoumjesto žitarica s mlijekom.
Trljam oči, ali one ne nestaju. Slike su žive i nikada ih neću zaboraviti... tu noć. Tu jezovitu tamu. I vriskove koji paraju mrak.
MIA
Cupkam na hladnoći. Mrzim kad kasni. Gledam na sat i posežem za mobitelom, a onda je ugledam. Toliko je lijepa kao da joj je lice i tijelo isklesao sam Juraj Dalmatinac. Visoka, zelenooka gazela sitna lica niz koje su se slijevali tamnosmeđi pramenovi prirodno nježno valovite kose. Uz to se činilo da uopće nije svjesna svog izgleda radi čega je, dakako, bila još zgodnija.
Smješka se dok cupka u onim štiklurinama. Iznad nje oblak parfema. Loknasti uvojci pijano lelujaju na zimskom povjetarcu.
- Kasni mi! – izgovorim umjesto pozdrava.
- Daj, Vita, nem' me! Jednom i ja mogu zakasniti! – prosikće ko bijesna mačka.
- Kasni mi.
- Ha?
- Kasni mi...
- Kasni ti? Šta ti kasn....
- Uključi mozak , OK?
- Kas... hoćeš reći da? - razrogači svoje prekrasne oči.
Kimnem.
- Ma ne! – vrisne ispod glasa.
- Jebo te... – vrišti ona na Trgu ispod sata, a sve se glave okreću prema nama.
- Smiri doživljaj. – upozoravam je, ali uzalud.
- Hoćeš reći da...
Kimam glavom i stišavam je.
Gleda me kao da sam konzumentica opakih droga. A opet, poznaje me i dobro zna kako se nikad ne bih zezala s takvim stvarima.
- Ne... nemoguće. Jesi sigurna? Ono možda... – dignem ruke samo da se obranim od kiše besmislenih
pitanja.
- Nema možda. Napravila sam test.
- Kaj jesi?
- Da.
- I?
- Pala sam na testu!
- Neeee. Neeee!
- Da. Mošeš si to zamisliti? Ja, štreberica! Pala sam na jedinom testu na kojem nisam smjela pasti!
Vidno šokirana Mija, napreže vijuge. Nema pojma što se u ovakvim situacijama izgovara.
- Ajde nemoj odmah paničariti. Možda je ono... false alarm, dešava se.
- Ne! – prekinula sam je - Deset testova! Deset!!! I svi su pokazali dvije crte plavo!
- Ne, ne i ne!
- Da, da i da. Spermić je dopuzo do cilja i ak neš ne napravim... za cca 9 mjeseci ono... – zagnjurim lice u ruke.
- Neću nagradu u obliku malog crvolikog patuljka!
- Daj ne paničari. I Sonja iz klasične nabrijavala je spiku. Čak je i status na fejs stavila, a onda je dobila. Kužiš koja debilana...
- Testovi su pouzdani. I rigam svako jutro. Gadi mi se kava. I cigarete. Nema zabune!
- Ma nemreš bit takav baksuz ono. Možda...
- Kaj si zoljom opaljena u glavu? Kažem ti, trudna sam. Pouzdano. Dvije crte! Dvije crte plavo!
- U materinu, stara, pa kak?
- Poštedi me glupih pitanja, OK? – počela sam dobivati osip po licu. Hejtala sam glupa pitanja.
- Treba mi cuga. Ajmo sjest negdje i...
- I?
- Razgovarati o opcijama...
Faca mi se odmah ukiseli.
- Opcijama? Kakvim opcijama? Bojim se da ih baš i
nema...
ODLUKA
Osim moje gluposti i njegove nepažnje, nije postojala nikakvo racionalno objašnjenje koje bi opravdalo moje sadašnje stanje. I to je bilo ono najgore. Noćima sam smišljala što i kako, ali nisam nalazila izlaz. A vrijeme je curilo, nestajalo poput pijeska među prstima. Ništa me nije moglo spasiti. Znala sam što je pobačaj. Mama ih je imala nekoliko. Dobro, bili su spontani, ali opet. Bio je to gubitak. Gubitak koji je ostavio veliku prazninu u našim životima. Nikada nisam dobila ni brata, ni sestru.
Na kraju sam dobila psa. Malog maltezera Đuru koji je samo donekle ublažio bol. Tražila sam izlike, izgovore zbog čega da to ne učinim. Mogla sam satima, danima surfati na internetu upotrazi za odgovorom: 'kada počinje život?'
Odgovor je glasio: 'Život počinje spajanjem muške i ženske jajne stanice, dakle, začećem. O tome su se vodile dugačke i besmislene rasprave. Liječnici, ustavni suci, političari, razni pametnjakovići, ljigavci, silom su htjeli razjasniti tajnu početka ljudskog živog bića. Naravno, da su različite struke i discipline davale i različite odgovore. Kao prvo nije bilo jasno što točno treba definirati? Život kao takav? Postojanje žive materije? Koji klinac?
I što se svi oni imaju petljati u to? To je tako prokleto osobno!
Za mene je to prije svega, bilo pitanje savjesti. Nešto zbog čega sam se svake noći roštiljala u krevetu i bezuspješno pokušavala naći razlog kojim bi opravdala taj čin. Nisam zagovornik pobačaja. Ako to napravim, kako ću nastaviti živjeti s time? Poznajem sebe, znam da će me to proganjati. Naravno da se sad grizem zbog svoje glupe, neoprostive pogreške.
Ali nema m i druge.
Otići ću na pobačaj. Zvuči jednostavno, dođeš, riješiš, odeš. Čitala sam na internetu. Sve je opisano, cijela procedura. Do najsitnijeg detalja. Prvo te pregledaju ultrazvukom da potvrde trudnoću, dobiješ narkozu u ruku, zaspiš i kad se probudiš sve je gotovo, ležiš u bolnici najmanje dva sata, dobiješ ergometrin i antibiotik, i onda krvariš do deset dana. Ali onda dođeš i do opisa cura kojima narkoza nije primila i koje je bolilo kao da ih režu nožem…
A što drugo i rade?
U sljedećem trenu mučim se s pitanjima na koja opet nemam odgovor. Što ako nešto pođe po krivu? I što ako poslije toga neću moći imati djecu? Znala sam koliko je mama patila zato što nije mogla imati još djece.
Nisam znala, nisam bila sigurna. A onda opet... ako to ne učinim?
Želim li doista biti majkom? Besplatni servis za nunanje i mijenjanje miomirisnih pelena, šmrkljica, bljuvotina? U dobi kad trebam upisati faks, ostvariti svoje snove? Putovati i provoditi se?
Ne.
Definitivno nisam bila spremna za tako veliku odgovornost. Ježim se i od same pomisli. Bila sam tako prokleto sama. Frendice mi nisu mogle pomoći. Zapravo, pomogle su mi koliko su znale. Ni jedna od njih nikad nije bila u takvom sranju. Činilo se da je izbor samo jedan...
I okrenula sam stranicu. Jednog hladnog, ružnog jutra. Zagreb je bio obavijen u maglu i smog.
Jesam li naučila?
Jesam li naučila?
Mislim da jesam. Alkohol je strašan, alkohol je prokletstvo. Smrt za sve one mlade koji se opijaju, koji se tako olako poigravaju vlastitim životom.
I kad bih mogla vratiti vrijeme, makar samo na tren, o kad bih samo mogla!
Željela bih još jednom ući u sve one klubove prepune pijanih klinaca i reći im da to ne rade, da ne uništavaju svoj mladi život jer život je samo jedan. I on je najveći dar koji smo dobili.
– Ne stavljajte ga na kocku, ne činite to! Previše ste mladi da se utopite u alkoholu, život vas čeka. Život, jedan, jedini. Neponovljiv. Ne želim otići jer ima još toliko toga što još nisam napravila, rekla, vidjela, doživjela.
Želim putovati, družiti se, čitati. Ljubiti se. Gledati u nebo. U zvijezde. Slušati kako more kotrlja kamenje i valove koji se razbijaju o stijene. Da barem mogu čuti zriku zrikavaca, vidjeti galebove, otići na svoj mali otok...
Odjednom osjetim strašnu, razdiruću bol u glavi. Imam osjećaj da će me raznijeti u tisuću komada... Otvaram oči, ali vatromet boja frca pred očima. I opet čujem glasove, viku, uznemirene povike. Sestra viče, zove doktora, glasovi postaju sve strašniji. Panika.
– Doktore, doktore, gubimo je... – čujem glas.
– Doktore, spasite me. Shvatite da ne mogu otići. Ne mogu jer ima još toliko stvari koje nisam napravila, toliko događaja koje nisam doživjela, tolike riječi koje nisam izgovorila... – mičem usnama, borim se. Valjda će me napokon netko čuti.
– Ne, ne mogu još otići, ne mogu jer nisam ti rekla...
2) Izvanškolske aktivnosti
Privučene nezaustavljivim silama mladenačkog ludila, željne provoda i zabave kao da sutra ne postoji, ubacile smo se u vrtlog zbivanja. Tih srednjoškolskih večeri popila sam svoje prvo piće, popušila prvi joint. Prvo pijanstvo nije mi ostalo u dobrom sjećanju. Jeftini Vranac popili smo na Tomislavcu. Lokali smo, ko seljačine, ravno iz boce.
Bilo je odvratno i toplo, tjeralo me na povraćanje. Znala sam da nikad neću završiti kao neki luzeri u parkiću iza škole, na Zrinjevcu ili Tomislavcu. Počela sam piti malo žešće tek potkraj drugog razreda, ali znam ih mnogo koji su počeli već u prvom. Bez obzira na podjele koje su vladale među nama, na klošare, rokere, pankere, šminkere, metalce, seljačine, svi smo pili. Klošari su se uglavnom skupljali u kvartu, po raznim parkićima, na Tomislavcu, Štrosu, Ribnjaku. To su bili luzeri koji su naokolo žicali lovu i opijali se do besvijesti. Lokali su jeftina vina, Vranac ili Ribar, niskobudžetno pivo i Stock jer bolje si nisu mogli priuštiti.
Pušili su travu ili one jeftine sintetičke droge – Galaxy, osvježivač zraka. To je bilo nešto što je ekipa najčešće pušila, a ta se smjesa sušenog bilja mogla kupiti u bilo kojem smart shopu. Naravno da sam i ja probala to smeće. Jednom ili dva puta. Priznajem, osjećaj je bio nevjerojatan, gotovo scary. Kad sam povukla prvi dim nisam osjetila ništa.
– Koje govno! – pomislila sam i potegnula još dva junačka dima, a onda je uslijedilo nešto strašno. Odjednom, a desilo se to u sekundi, nisam više osjećala ni ruke ni noge, apsolutno ništa. Bila sam umrtvljena, totalno. Nisam se mogla ni pomaknuti. Paraliza, totalna paraliza...
3) Klubovi, cajke, cuga
Zagrebački klubovi krcati su mladima opijenima kičem i neukusom turbofolka. Cece, Karleuše, Seke Aleksić ili Dare Bubamare... Pored tone kiča, šljokica, dizajnerskih haljina, mašućih smartfona, u koje se unose žarko crvena usta, zavija se i arlauče, skače i pada u općenarodni trans. Voljela sam zamišljati lice svoje „nobl“ majke i njezine reakcije da me vidi kako skakućem i cupkam u ritmu turbofolka. Vjerojatno bi me hospitalizirala ili naglavce objesila na prvu ogradu.
Sve donedavno tjerala me da nabijam po klaviru, slušam Wagnera i Mozarta, hodam po Glazbenom zavodu, Lisinskom.
Kako sam od Bacha završila na Bubamari, Ceci, Milici Todorović, Karleuši ostat će vječan misterij. Da se može slušati tu glazbu i ostati normalan, bilo je potrebno „ubiti“ se cugom. Da me nije udarilo u glavu, ne bih mogla preživjeti takav glazbenocid. Naručivala se votka. Votka u raznim kombinacijama: votka-juice ili votka s Red Bullom. I kola. Kola u raznim kombinacijama. Viski-kola, Jackie ili Red Label, jeger-kola, Bacardi. Pa onda gin-tonik, malibu pomiješan s voćnim sokovima, razni kokteli. Obično smo naručivale votku s Red Bullom, ogavno i preslatkasto piće, ali učinak je bio fenomenalan. Brz i djelotvoran. Opaka kombinacija lako je klizila niz grlo, a alkohol se nije osjetio.
Moram priznati da sam voljela osjećaj lakoće nakon čašice ili dviju. Obično se nastanio u nogama i rukama, a tek onda udarao u glavu. Prepuštala sam se vrtoglavici, pazeći da ne prijeđem onu tanku granicu koja je dijelila pripitost od pijanstva. Sama sebi, činila sam se tako cool. Odraslo i otkačeno.
4) Odnos prema piću i roditeljima
Istina je da je moja jadna i naivna majka živjela u nekom svom ružičastom svijetu jer pojma nije imala što se događa u školi i izvan nje. Da nisam živjela taj život, možda bih i ja mislila da je pretjerivanje, ali nije bilo. Cuganje je postalo nešto što se prakticiralo češće i više nego što sam mislila. Svako malo na telki bi se pojavio neki pametnjaković i na sav glas upozoravao starce da pripaze na svoje piliće u noćnom izlasku.
Na početku trećeg razreda bili smo usavršeni u ispijanju votke iz boce, motanju trave, riganju u mlazu, ali tu nije bio kraj. Mislila sam da je to samo intelektualna tjeskoba koju osjećaju svi tinejdžeri moje dobi, ali znala sam da nije tako. Bila je to dosada, neka obijest koju smo nosili u sebi. Imali smo sve, a opet nismo imali nikakvu odgovornost. Egzistencija nam je bila osigurana, imali smo starce koji su ispunjavali svaku našu želju. I znali smo da će nas pogurati ako zapnemo...
5) Opasni izazovi
Onda se na Fejsu pojavila još jedna preglupa fora koja se brzo proširila među praznoglavim punoglavcima. Igra nominacija.
– Kreteni, debili... polijevaju se rakijom pa se pale. Luka se skurio skroz, trepavice i obrve, Krešo mi je pokazivao ožiljke koje ima. Naroljaju se ko deve i onda sjednu na tračnice. Onako pijani, čekaju jureći vlak i čekaju... dok se opasno ne približi. Važno je ostati zadnji. Tko prvi ispadne, taj je luzer.
6) Chrystall - elitno okupljalište mladih
Dim je sukljao iz podzemnog prostora u kojem je bilo kisika koliko i u plinskoj komori. Ta rupa očito je novo okupljalište „zlatne“ mladeži. Bilo je teško probijati se kroz masu tjelesa, izdržati pritisak zbijenih tijela i glasne glazbe. Glazba koju napušeni DJ pušta trešti da je ružno čuti.
Turbofolk poezija djeluje na ljudski um tako da se neuroni izbezume od strave. Imam osjećaj da će mi urlanje nepovratno oštetiti bubnjić, ništa ne čujem. Oglušit ću. Vidim hrpu poznatih lica. Svi se smiju, nazdravljaju. Čaše se podižu, ispijaju se pića. Svatko od ovdje prisutne „pozlaćene“ dječice ima više promila u krvi nego M.G. na melodijama Jadrana, ali koga briga.
Ne brinem se jer došle smo se opustiti. Zaboraviti. A to znači popiti čašicu, dvije. Fino je i slatko, klizi niz grlo, a ruke postaju lakše. U glavi mi se već lagano vrti, osjećam da me drmnulo, ali još malo... još samo malo. Više ne brojim.
Netko me odvlači u sam epicentar uzavrele mase i ruke se podižu ko u transu, ekipa odvaljuje na narodnjake i sve se vrti. Kovitlac je tjelesa oko mene, ne razaznajem lica. Svi su isti. Izbuljene oči, velike i sjajne, bijeli zubi u bljesku snopa svjetlosti. Zatvaram oči i imam osjećaj da će me usaugati ta masa, taj velik plimni val.
Uvući će me u sebe, a ja ću nestati, odletjeti jer večeras sam tako lagana. Mislim da mogu letjeti. Letjeti?
– Možda su mi u piće ulili neku drogu – okrhne me na tren, ali u sljedećoj sekundi zaboravljam... tonem u zagrljaj. Predajem se tijelu koje se priljubilo uz mene, osjećam da ću pasti, ali nečije me ruke drže čvrsto.
7) Mladi i vožnja u pijanom stanju
Ni sama ne znam kako, ali dolazim k sebi. Hladni mi zrak pomalo razbistruje um. Mokra sam. Polili su me nečim. O majko moja mila!
Jakov se nagnuo nad mene i nešto mi govori, a Lara i onaj njezin sivonja, gledaju me napola u strahu, a napola drveni od cuge.
– Dobro je, otvorila je oči – čujem u nekoj izmaglici.
– Idemo, hajde! – Jakov me hvata za ruku i vuče prema parkiralištu.
Nemam se snage oduprijeti, nemam snage koračati jer svaki je korak nepodnošljivo nabijanje. Poput bubnja ili gonga. Mislim da sam ugazila u lokvicu svježe bljuvotine.
Onako mutno vidim tipa koji se bori s gravitacijom. Totalno je omamljen. Izgleda kao da vrši fotosintezu. I dvije cure, klatare se naokolo, ziher su pijane. Ili napušene.
A možda je samo jedna? Ne znam, možda vidim duplo?
Okrećem se, pogledom tražim Laru. Ne vidim je, ali čujem kako se smije. Imam osjećaj da će se ugušiti od silna hihotanja. Opet me obuzima val mučnine i moram stati, no netko me vuče za rukav. Jakov? Lara?
Čujem kako pali auto. Nemam pojma kamo idemo.
– Nemreš voziti, piii... jjaajansi... pij... pi... pijan – mislim si da ipak nije toliko pomračena uma.
– Prije bi živa u krematorij na Mirogoju nego da me ti furaš, ovako pijan – hoću reći, ali usta, isušena poput prašine, ne oblikuju riječi. Nitko ne obraća pozornost na moje mrmljanje. Želim reći... želim reći... ne znam što želim reći jer imam osjećaj da će mi glava puknuti od strašne pulsirajuće boli.
Plavičasta svjetlost polagano kopni, a mrak oko mene sve je tamniji. Kao da propadam u ponor. Ponor bez dna. Znam da je vožnja s pijanim tipom ravna vožnji u smrt, ali više nema povratka. Tonem u mrak, a onda odjednom... strašan vrisak prolama se kroz noć.
I asfalt je dobar kad nemaš utočište
Da se razumijemo. Nisu mi legli, to nikako. Bio sam s njima jer nisam znao drugačije. Bili su bolesna kopilad, tako je govorio stari i imao je pravo. Opaki dečki.
Kada im se digne ona stvar, maltretiraju sve živo. I neživo. Bave se pizdarijama, balansiraju na rubu zakona. Piju, puše, neki se drogiraju. Pljačkaju i kradu, šveraju, svakakve priče kruže o njima. Jebali su majku svakom tko ih je krivo pogledao. Svi su ih se bojali. Bilo je bandi s kojima su se šorali, bježali pred murijom. Nitko im nije mogao ništa. Ne, nije to bio svijet za mene.
Prije nego što sam postao dio ekipe, ježio sam se od same pomisli da bih mogao biti član bande. Mislim, radije bih se priključio paradi ponosa ili servirao svoje iznutrice neuhranjenim ličkim međedima, nego imao posla s njima.
Nisam želio biti poput njih. Nisam mogao biti kao oni. Prljavi, masni, k’o zoljom opaljeni u glavu. Svaka druga kurac, pička. Svaka treća Dinamo. Nisu oni živjeli da bi krali zrak, oni su ga zagađivali samim svojim postojanjem.
Grozio sam ih se. Zaobilazio ih u širokom luku. Ali, ono čega se bojiš, od čega bježiš, uvijek te dostigne. I dostiglo me. Dostiglo, jer nisam imao kuda za otići, kome se požaliti. Bio sam bačen na
marginu, u mračne valove novozagrebačkog kvarta u kojem se nisam snalazio. Zagrebački asfalt može biti opasan, ako nemaš pribježište, utočište.
A oni su uvijek bili tu negdje. Poput zlih uši ili duhova koji su me uhodili. Spoticao sam se na njih, htio ja to ili ne. U ulazu, na klupici pred zgradom, u liftu. Poput psa njušio sam njihov miris, miris nevolje. Izazivali su me, maltretirali, vrijeđali, ismijavali.
Nisam se uklapao, ali “uzeli” su me samo zato jer su me mogli iskorištavati. Kržljavi žgoljo, tako su me zvali. Smijali su mi se. Dobre sam batine popušio. Ali uvijek sam se vraćao, poput psića, podvijena repa. Jednostavno nisam imao nikog drugog. Bio sam klinac, zloća me nije još nagrizla, nije promijenila crte moga lica. I bio sam pristojan. Uvijek sam lijepo pozdravljao, ako je trebalo, pomogao sam onim starčekima nositi vrećice iz dućana. Tako me naučila moja mama. Na sam spomen majke, uvijek me stegne u grudima.
Ismijavali me i zato jer sam pomagao onoj malenoj iz ulaza i ponekad je odveo u školu. Bilo mi je žao klinke, eto zato sam to radio, ali ti emocionalni kreteni, to nisu kužili. Tjerali su me da radim svašta. I tu nije bilo pogovora. Znao sam što slijedi, ako se oglušim ili ne izvršim ono što su mi naredili.
Prvo sam krao cugu. Moram priznati, dobro mi je išlo. Nakrao sam se metilnog alkohola, špirita pakiranog u boce različitih veličina i oblika. Postao sam David Copperfield lokalnih dućana.
Sad vidiš - sad ne vidiš.
Kad su me ulovili, teta Anka, prodavačica u lokalnom dućanu, skamenila se.
- Jakove, Jakove... – ponavljala je k’o pokvarena ploča. Oči su joj skoro ispale iz bulje. - Ne mogu vjerovati... Pa ti si tako dobar dečko! Kako? Zašto?
Latica
Znao sam je viđati u prolazu. Ispunjavala me nekom čudnom nelagodom. Bila je sva nekako nezgrapna, glomazna, bujna.
Ipak, sviđalo mi se kako se kretala, kako su joj se grudi tiskale u tijesnoj majici. Njezina minica otkrivala je i više no što je bilo potrebno. Crna kosa beživotno je padala kao da joj se lijepila uz facu. Nije bila lijepa, ali imala je ono nešto. Dečki su je pipali, šlatali, a ona se smijala. Kao da time potvrđuju da nešto vrijedi.
- Ta se praši za deset kuna. – govorili su. Govorili su svašta, svakojake gadarije. Da je kurva, glupača i jeftina drolja, ali nisam se obazirao. Ionako nije bila moj tip, onakva duplo veća od mene. Kladio bih se u milijun dolara da me nije ni zamijetila.
A i zašto bi me zamijetila? Pored Fištre, Lule, Jakog, Žaca, Slinavog ili onog Kovača zvanog Kova, fakat nisam imao šanse.
Ti su dečki izgledali kao da su izašli iz onih filmova, mafijaških. Budući stanari Lepoglave, koji će uskoro popunjavati stranice crne kronike. Uglavnom, cure su se palile na te kvartovske luzere, bandu propalica koji su po cijele dane smišljali pizdarije, pili i pušili sve što im je došlo pod ruku. U to vrijeme služio sam im kao mali potrčko, nebitan pikzibner koji je bez pogovora izvršavao ono kaj su mu rekli. Tako je bilo i te večeri.
****
Bauljao sam po kvartu, onako besposlen, kao da tražim nevolju. Ulica je ionako postala moj drugi dom. Izbjegavao sam biti kod kuće, otac je svakim danom bio sve naporniji.
Vidio sam ju kako siječe mrak, ali pravio sam se kao da ju ne vidim. Primjetila me i pojurila za mnom.
- Imaš kaj love? – znao sam da je pitanje meni upućeno, ali nisam se obazirao. Ubrzao sam korak.
- Hej, ti... tebi govorim! Jakove! – osjetio sam njezinu ruku na ramenu. Zaustavila me u pokretu. Otkud zna kako se zovem?, prođe mi kroz glavu. Polako se okrenem prema njoj.
Oči su joj bile tamnoplave, gotovo ljubičaste u odnosu na bijelu put. Usta su joj bila previše iscrtana i premazana jarkim crvenim ružem.
- Kaj si gluh, e? Pitam te, imaš kaj love?
- Nemam! – odbrusim grubo.
- Dobro, dobro... Kaj se odma’ ljutiš? – nastavila je pomirljivo.
Okrenuo sam se jer sam želio otići. Uvijek sam se nelagodno osjećao u društvu cura.
- Daj, čekaj, ne budi pizda. Imam nešto. O’š da podijelimo?
Da nije bila toliko nametljiva na jedan simpatičan način, vjerojatno bih se okrenuo i otišao. Ovako, samo sam slegnuo ramenima i pogledao ju upitno.
- Imam travu, prva liga je. – nasmijala se. Zubi su joj bljeskali u mraku, a ona je počela pretraživati sadržaj svoje torbice. Konačno je izvadila zgnječenu kutiju cigareta. Istresla je sadržaj i uzela jednu, napola zgnječenu. Poput pravog alfa mužjaka pripalio sam joj vatru, a ona snažno povuče dim. Neko ga je vrijeme zadržavala u sebi, a onda ga otpuhne prema meni.
- Jaka je. Probaj ako hoćeš. – doda mi i ja povučem. Osjetim kako mi se dim uvlači u nosnice i oči mi zasuze. Tjeralo me na kašalj, ali uspio sam se suzdržati. Ponovno sam povukao dim.
Ovaj put dugo sam ga zadržao u plućima prije nego što sam ga ispuhnuo. Prije toga sam travu probao samo nekoliko puta i to samo zato da ne ispadnem papak. Pušili smo na klupici u kvartu, u pothodniku, a jednom i u podrumu stubišta. Nije nas bilo briga hoće li nas uloviti. Trava je za dečke u kvartu bila bezazlena. Poput kutije Malboroa.
- Jebenica, a? – pogleda me. Kimnuo sam.
Latica se hihotala. I mene je počelo primati. Pušili smo je naizmjence, sve dok nije nestala pod našim prstima. U glavi mi se počelo mantati. Prelila me neka ugoda, toplina je strujala tijelom. Kapci su mi otežali i sklopim oči samo na tren...
Šora
- Pusti me idiote! Ne idem, jesi me čuo? Ne idem s tobom...
Bilo je teško otvoriti oči. Kao da su mi vjeđe zalijepljene. Polako sam se probijao kroz tamu koja me obavila, a onda... Naglo sam se uspravio.
- Ti ćeš meni, kurvo jedna. – ruka je poletjela prama njoj i Latica posrne. Uspjela se izmaknuti, no ruka se ponovno ustremila prema njoj. Čuo sam šamar koji je odjeknuo kroz mrak. Bolno jaukne i uhvati se za obraz.
- Ajmo! – grubo je primi za podlakticu, ali ona se otrgne, izvuče iz stiska.
- Ne idem. Nikamo ja ne idem...
- Ideš gaduro, ideš... – ponovno je zgrabi za ruku.
Naglo sam se razbudio. Nisam razaznavao lica u mraku. Skužio sam da se Latica otima nekom, ali nisam mogao vidjeti kome.
- Kaj je nisi čuo? – koraknuo sam prema tipu. Bio je to Sinke.
Bolesni kopilan izgledao je kao da je počasni član kažnjeničke bojne. Zle su mu oči sjale u mraku, a razbijena arkada i još svježi ožiljci suptilno su opominjali da se s njime ne isplati ulaziti u dublje polemike. Gromada od čovjeka, sto kila čistih mišića, istetoviran k’o izložbeni primjerak, gleda me kao da sam crvuljak kojeg će s guštom zgaziti.
- Nisi ju čuo? Ne želi otići s tob... – riječi su mi zastajale u grlu.
Latica se zapiljila u mene kao da mi poručuje da šutim, ne izazivam. Lice joj je bilo samrtno blijedo.
- Molim? – zagrcne se Sinke i počne se smijati. - E, mali, ova ti je dobra, a u kurac... Ti ‘š meni govoriti... – napravi korak dva i unese mi se u lice. Da je samo puhnuo u mene, rastepo bih se po podu, složio poput trulog lista na jesenjem vjetru. Iz svake njegove pore izbijao je miris alkohola, a gorkast vonj životinjskog znoja punio mi je nosnice. Gledao me neko vrijeme, a onda zamahno rukom prema meni. Zakon prirodne gravitacije oborio me na tlo. A onda me još jednom, reda radi, nogom šusne u trbuh.
- Hajmo. – ponovno se okrene prema Latici i grubo je udari.
- E ne’š, ne’š... – dahtao sam i pokušavao ustati, doći do zraka. Teškom mukom osovim se na noge.
Gledao sam kako se Latica otima, dok ju on pokušava ugurati u auto. Dubok, životinjski krik, koji je došao ni sam ne znam odakle, ote mi se iz dubine grla. Ne znam, odakle mi hrabrost.
Svom snagom, bacio sam se na Sinkea, ali on me laganim bekendom odbacio tako da sam glavom udario ravno u stup javne rasvjete.
- Onda mali, nije ti dosta, a?
Pokušavao sam povratiti vitalne funkcije, razbistiriti pogled. Osoviti se na noge. Pokušao sam i zaštiti lice kad sam desnim okom ugledao kako se podiže šaka. No, bilo je prekasno da se izmaknem. Njegova se ruka ponovo obori na mene. Osjetim oštru bol i novi bolni udarac snažno mi prasne negdje ispod oka, iza uha, nasred nosa. Nakon toga sve je nestalo. Tonuo sam, na valovima koji su me oplakivali sa svih strana, sve dok me nisu povukli u crni bezdan.
***
- Jakove, Jakove. – Latičin glas podrhtavao je od straha. Teškom mukom otvorim oči. Mutni obrisi prelijevali su se u žarkim bojama, trebalo je dosta se se konture izoštre. Kad se razbistrilo, ugledao sam njezino lice. Doimala se poput nekog duha koji je izronio iz tame. Nagnula se nad mene. Njezino mrtvački blijedo lice bilo je uplašeno, oči su joj se sledenile na mojoj faci. Bit će da mi je luđak opako promijenio opis. Želio sam se nasmijati, utješiti ju, reći joj da će sve biti u redu, ali nisam imao snage.
Pokušala se osmjehnuti, ali sve je ostalo na pokušaju. Iznad njezine glave blještala je ulična rasvjeta, dok je vjetrić blago povijao tanke grane breze. Ništa nije govorila. Kleknula je pored mene. Zagrlila me, a ja sam zajecao.
- Auuu, boli me! – odmakne se od mene. Glava mi ponovo klone na zemlju.
Latica pažljivo podvuče ruku pod moju glavu i lagano me počne podizati prema sebi. Nježno se unosi u moje lice. Nešto mi govori, ali ja ne čujem. Imam osjećaj da će mi se glava rasprsnuti. Boli paklenski. Iz daljine probija se njezin glas:
- Zašto si se išao tuć s njim? Znaš da nije normalan. Bolesnik, jebeni idiot! – glas joj je drhtao od ljutnje, užasa, nemoći.
- Grklagralje... – krkljanje bijaše jedino što sam u tom trenutku mogao proizvesti.
- Nemoj se micati! – naredi mi. - Zvat ću hitnu.
Trgnuo sam se. Ne, ne... hitna nije opcija. Nikako.
- Ne, ne... – uspio sam procijediti. - Vo... vodi me kući...
Obgrlila me oko ramena i počela podizati. Bio sam nemoćan pokrenuti se. Počeo sam povraćati, a ona mi je držala glavu.
- Da ipak pozovem hitnu? – gledala me molećivo kao da traži pristanak.
- Ne, ne želim. O...oću da me o... ostaviš na miru.
- Ne mogu te ostaviti. Moramo otići. Možda imaš neko unutarnje krvarenje, potres mozga.
- Odvedi me kući. – zamolio sam ponovno. Znao sam da stari nije kod kuće. Odrađuje svoju noćnu šihtu.
Podvukao sam ruku oko njezinog vrata i svom se težinom navalio na nju. Grizao sam usnicu kako ne bih vikao od boli. Imao sam osjećaj da su mi sve kosti smrskane u kašu.
U odsjaju blijedog uličnog svjetla vidio sam krvave mrlje kojima sam umrljao njezinu bijelu majicu. Svaki korak činio se dugačkim poput kilometra. Činilo mi se kao da nikada nećemo stići do kuće. Kad smo ušli u zgradu, naravno da smo naletjeli na onu staru vješticu. Odurnu susjedu s malim cuckom. Pseto je počelo lajati, a ja sam imao osjećaj da će mi glava eksplodirati.
Baba me pogleda s gađenjem.
- Ovo je nečuveno... Koja banda lopovska... Treba policiju zvat, da vas sve strpa iza rešetaka, tam di vam je mesto... Ne, ne tu međ’ pristojnim svetom. – kenjala je stara, potiho sebi u bradu, a opet dovoljno glasno da ju možemo čuti.
- Da začepite malo? – Latica nije mogla izdržati.
- Banda, divljaci, neodgojena primitivna rulja... – pogleda nas ispod oka s gađenjem i potegne psića.
- Hajmo Arno, ovo ni za izdržat. – okrene se i izađe na ulicu.
Jebeš pankere kojima su starci buržuji
Stari je otišao na burzu, a ja u kriminal. Ili, u kurac, ovisi kako se gleda na stvar. Tako jednostavno. Sve sam više vremena provodio s ekipom. Nakon one naše prve pljačke, nastavili smo po istom obrascu, dobro poznatom scenariju.
Nije bilo teško i nitko nas nikada nije vidio. Pazili smo. Jebiga – pa nismo idioti! Nekoliko nas držalo je stražu, dvojica su provaljivala. Nisam mogao vjerovat koliko ljudi drži novčanik u autu. Pa koliki debil moraš biti za tako nešto?!
- Sami su si krivi. – objasnio mi je Kova kad sam to jednom naglas primijetio. Bio je u pravu.
Uzimali smo lovu. Kartice smo bacali. Zapravo, nismo imali izbora. Lova nam je trebalo, starci nam nisu davali, a raditi? Ma nemojte me zajebavati!
Nakon mjesec, dva krenulo je nizbrdo. Jedva bi našli novčanike, a jedne noći nismo imali sreće. Nula kuna. Nula jebenih kuna. Bez cigareta. Bez cuge i pive. Bez droge. Živci su nam nam bili napeti poput žica uštimane violine. Sjeli smo na trotoar ne znajući kako dalje. U taj je čas naletjela grupica nekih pankera iz Središća. Jebeš pankere kojima su starici buržuji, komentirao je Fištra pun neprestane srdžbe.
- Imate kunu? – upita jednoga od njih Žac, čiji se očaj širio poput smrada majice u srpnju.
- Popuši mi ga, klošaru. – bahato će jedan od četvorice. Ispružio mali prst prema nama pa si popravio crnu maramu oko glave.
Bio je srednje visine, crne kose i isklesanog tijela. Benč mu je očito bio najbolji prijatelj.
- Što si rekao, pederčino?! – Kova se digao i velikim koracima zakoračio prema njima. Znao sam da slijedi sranje.
- Rekao sam da odjebete od nas smrdljivi klošari! – jedva je dovršio rečenicu kad mu je Kovina teška ruka, a imao je dobih sto kilograma, doletjela u glavu. Od jednog je direkta posrnuo, a Kova ga je već dočekao s drugim.
- Jebat ću ti majku, smeće jedno! – zauralo je panker. Kova ga je pljunuo, a šaka njegovog frenda doletjela mu je s leđa ravno u potiljak. Glasno je opsovao. Nisam razmišljao. Skočio sam kao da me ubola neka gadna zvijer i pohitao frendu u pomoć. Šake su letjele kao riža nakon vjenčanja. Krajičkom oka vidio sam Žaca kako leti metar u zrak i pada na cestu krvave glave, Tihi je s nekom letvom lemao pankera s najnovijim martama, a ja sam pokušavao neutralizirati nekog plavog koji je zazivao mamicu.
- Mama, mama! – krkljao je. Njegova infantilnost bila je dijametralno suprotna njegovim udarcima. Uletio je Kova i riješio ga desnim krošeom. Mamin sinek strovalio se na tlo i ondje ostao. Ostali su dali petama vjetra.
- Bjež’te, pederčine! – derao se pomahnitali Kova za njima, pa zatim nogom još malo, fore radi, iscipelario pankera.
Planovi se kuju
- Dečki, mislim da smo spremni za veće stvari. – najavio je svečano Kova idućeg jutra kad smo se našli na igralištu. Bio je najveći i najstariji od nas. Bilo mu je osamnest.
- Kak to misliš? – upita ga Žac. Faca mu je bila podbuhla, a dovukao se šepajući na desnu nogu.
- Mislim da smo spremni za mjenjačnicu. – iscijedilo je Kova polako k’o da se obraća retardiranima pa me svojim divljim očima boje zrelih maslina pogledao ravno u oči. Nisam ga odjebao, samo da ne pomisli da se bojim.
- Ne znam baš, riskantno je to. – tiho sam izustio.
- A koji nam je izbor? Da opet žicamo i najebemo?! – raspalio se, aludirajući na jučerašnju tučnjavu koju danas nismo ni spomenuli. Bilo pa prošlo. ‘Ko ih jebe.
- Ne kužim kak bi to izveli. – dao sam mu priliku. Ostali su šutjeli.
- Sve sam ono razradio. Kužim kak se to radi, čitao sam u novinama. Već imam maske, najebao sam sister da ih uzme iz vrtića...
- Kakvog vrtića? – zabezeknuo se Fištra.
Kovina sisterica odrađivala je praksu u nekom vrtiću, mutno sam se sjećao tog detalja.
- Fištra, nemoj me jebat sad s glupostima. I uzet ćemo pištolj koji izgleda k’o pravi i to je sve. Moramo samo paziti da dođemo kad nema ljudi.
Prvi instinkt bio je da se grohotom nasmijem. Mislio sam, zajebava se. Naćulio sam uši, čekao da se razvale od smijeha.
- U koja dobra zajebancija, na kojim si drogama? Bunika, marica, koji vrag? – očekivao sam pitanje.
- Ti to ono... Za ozbiljno, a? – pisnuo sam, tiho k’o prdac. Pravili su se kao da nisu čuli.
Kova je počeo izlagati svoj bolesni naum. Plan je zvučao opako, no nismo mi bili dorasli toj igri. Ali, opet, nismo smjeli pokazati da smo se usrali k’o grlice.
- Koju si mislio? – uključi se Žac.
- Kod placa. – grune Kova.
- A, jebemu Kova, mog’o si odbrat onu na Trgu! – Tihom se lokacija nije svidjela.
- Zaveži, tebe nisam pitao. Jakove, ti reci, kako ti se čini?
Taj me čas obuzela neka tupost. Postalo mi je svejedno. Imao sam osjećaj da više ništa ne mogu kontrolirati. Zapravo sam se tako osjećao otkako sam stigao u Zagreb, no zadnjih je mjeseci taj osjećaj dosegao vrhunac. Jedino što sam imao bili su oni. I, jebi ga, ako je Kovi toliko stalo do jebene mjenjačnice, neću ga zajebat.
- Zapravo nemamo šta izgubit. – slegnuh ramenima. Fakat mi se živo jebalo.
- Znao sam, znao sam! – poskoči Kova, šireći ruke u zraku kao da je upravo dobio na super osmici.
- A, što ako su tamo zaštitari? – Tihi je opet blago protestirao.
- Nema ih. Provjerio sam. Imaju samo nadzorne kamere, ali to nije bed jer imat ćemo maske.